ehlus-sunne

Tvrdnje i dokazi o dozvoli proslave osmog marta
Neka je sva hvala Uzvišenom Allahu i salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika i miljenika Muhameda, njegovu plemenitu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg dana, a zatim:

Shodno obavezi onih koje je Allah znanjem odlikovao, braneći Allahovu vjeru i Njegove propise od tumačenja koja nisu zasnovana na šerijatskim tekstovima i braneći čast onih koji ovu vjeru uzimaju onako kako je to htio Allah, subhanehu ve te'ala, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ne kako to hoće oni koji vjeru prilagođavaju raznim ideologijama i društvenim pojavama, kažem, pojašnjavajući neispravnost tvrdnji o dozvoli obilježavanja osmog marta, a Allah upućuje na pravi put:

Prva stavka

U njoj profesor spominje da je neosnovano tvrditi da muškarci koji čestitaju ženama povodom 8. marta nužno i zapostavljaju njihova prava tokom ostalih dana. 

Odgovor: Ova stvar nema dodira sa šerijatskim propisom obilježavanja osmog marta.

Druga stavka

U drugoj stavci profesor tvrdi da je osmi mart međunarodni praznik, koji nije vjerski praznik, pa tako nema osnove da bude zabranjen. Takođe spominje da je to stvar koju treba podržati shodno opšte moralnim smjernicama, jer islam podržava svaku pozitivnu društvenu pojavu i na kraju to dokazuje prisustvovanjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sporazumu o pomaganju svakog kome se čini nepravda.

Odgovor: Zabrana o proslavi praznika nije došla samo kao zabrana striktno vjerskih, nego i svih ostalih praznika koje nije Allah, subhanehu ve te'ala, dozvolio da se veličaju, kao što će biti spomenuto na kraju, ako Bog da, kao što na zabranu ukazuje i zabrana oponašanja nevjernika u njihovim običajima, a nema sumnje da je proslavljanje tog dana od običaja nevjernika, kako je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Onaj ko oponaša neki narod, njemu i pripada.“ (Ebu Davud). 

Iako je ovo razdvajanje na vjerske i druge praznike više teoretsko, jer određivanje nekog praznika, u nekome vremenu ili mjestu, je stvar koja se vezuje za ubjeđenje i izdvajanje tog vremena i mjesta sa time, a bez vjerskog dokaza to nije ispravno, niti je dozvoljeno tako vjerovati. Jedini koji ima pravo da daje posebnost nečemu nad drugim je Allah, subhanehu ve te'ala.

Rekao je šejhu-l-islam Ibn Tejmije, da mu se Allah smiluje:

„Doista su proslave od sastavnog dijela Puta i obreda za koje je rekao Uzvišeni Allah: „Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema kojem se trebala vladati“, kao što je kibla i post, tako da nema razlike u učestovanju sa njima u proslavi ili bilo kojoj drugoj stvari od njihovog Pravca, jer je poklapanje u svim proslavama poklapanje u kufru, a poklapanje u pojedinim proslavama poklapanje u ograncima kufra, jer su proslave najpreciznije odlike po kojoj se razlikuju zakonodavstva (svakog naroda).“ (Iktidau sirati-l-mustekim, 528)

Od dokaza koji upućuju na to da samo Allahu, dželle še'nuhu, pripada odabiranje i odlikovanje jednog vremena nad drugim, jednog mjesta nad drugim, nekih osoba nad drugim itd. je govor Allaha:

„...Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira. Oni nemaju pravo birati.“ (El-Kasas, 68)

Rekao je šejh es-Si'di, da mu se Allah smiluje, komentarišuću ovaj plemeniti ajet u svom tefsiru:

„U ovim ajetima je spomen Njegovog opšteg stvaranja svih stvorenja i sprovođenje volje nad svim stvorenjima i Njegovim izdvajanjem sa odabiranjem onoga koga odabere i izdvoji, od osoba, naredbi, vremena, mjesta i da niko nema udjela u stvaranju i odabiranju...“

Islam podržava pozitivne pojave u društvu, ali to ne znači da ih prihvata u bilo kojem obliku i na bilo koji način, nego one moraju biti u saglasnosti sa ostalim šerijatskim pravilima. Zato je prema Allahovom, subhanehu ve te'ala, zakonu prepušteno ljudima da rade po svojim običajima i opće prihvaćenim radnjama i pojavama sve dok ne dođe to u koliziju sa šerijatom, tada ta stvar biva zabranjena. Ovo je stvar koja je pojašnjena od strane učenjaka, kada se smije, a kada ne smije raditi po običaju koji ima određena grupa ljudi.

Došlo je u knjizi Usul-l-fikhi-l-islami (2/835) od dr. Vehbe el-Zuhajli:
„A urf (običaj) se po pitanju šerijata dijeli na dvije vrste: ispravan i nesipravan. Ispravan običaj je ono što ljudi uobičavaju (da rade) bez da se suprostavlja šerijatu, niti da dozvoljava zabranjeno, ili da zabranjuje dozvoljeno... A neispravni običaj je ono što ljudi uobičavaju ali to dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno, kao da bude običaj da se posluje sa određenim kamatnim ugovorima i sl.“

Dokazivanje da islam podržava „pozitivne“ društvene pojave time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prisustovao spomenutom sporazumu koji se desio prije poslanstva, za koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da bi to isto opet učinio, nije ispravno. Jer te dvije stvari nisu iste, jedna je šerijatski ispravna tj. pomaganje onoga kome se čini nepravda, a druga je zabranjena. A sa druge strane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je podržao tu stvar, ali je nije proslavljao iz godinu u godinu.

Djelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dolazi u značenju govora Uzvišenog:
„...I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“ (El-Maide, 2)
koji direktno zabranjuje pomaganje i učestovanje u grijehu, iako podstiče na pomaganje na dobročinstvu i čestitosti, stvarima koje su islamom potvrđene.

Treća stavka

Profesor dokazuje dozvolu proslavljanja osmog marta sa time što je dozvoljeno pokloniti poklon supruzi, majci, sestri itd.

Odgovor: Ovo je neispravna analogija. Dokazivanje sa dozvolom davanja poklona ženskim osobama u bilo koje vrijeme nije isto kao izdvajanje dana za to, jer nije isto općenita dozvola i određivanja posebnog dana za to. A to je ono o čemu govorimo u ovom tekstu: Zabrana izdvajanja posebnog vremena ili mjesta za nešto, i vjerovanje posebnosti toga u tom obliku, bez dokaza u šerijatu. Kao što je dozvoljeno muslimanu da pokloni poklon nemuslimanu, a nije dozvoljeno da mu to pokloni povodom njihovih praznika ili da mu pokloni nešto što je zabranjeno, kao alkohol. Tako da općenita dozvola nekog djela ne ukazuje na dozvolu toga ako se promijeni stanje koje utiče na propis.

Četvrta stavka

Tvrdi profesor i pita se kako može biti oponašanje nevjernika da se pokloni majki, ženi i kćerki poklon ili nekoj drugoj osobi. Isto tako, da nije znao, da je oponašanje nevjernika, boriti se za prava žena, po pitanju obrazovanja, posla, zdravstva i sl.

Odgovor: Došla je u šerijatu naredba da se musliman mora isticati u svome izgledu i biti prepoznatljiv kao pripadnik islama, i da na osnovu toga oponašanje nevjernika u njihovim običajima i posebnostima nije dozvoljeno kako je došlo u hadisu: „Razlikujte se od mnogobožaca“, a kako tek kada je to stvar za koju je došao dokaz koji zabranjuje slijeđenje nevjernika u njihovim proslavama?

Treba razlikovati između običaja i posebnosti nevjernika koji nisu vjerski i onih koji imaju vjersku pozadinu. Proširivanje običaja nemuslimana među muslimanima, koji nisu vjerski, kao što je određena vrsta odjeće, time tu stvar čini dozvoljenom, jer nije više od stvari po kojima se prepoznaju nevjernici. Dok, vjerske stvari kojima se odlikuju nevjernici ne bivaju dozvoljene ni u kome slučaju, a u to ulaze njihove proslave, sve mimo dva bajrama.

Peta stavka

Na kraju profesor spominje gdje je to dokaz da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio: poklone, cvijeće, lijepu riječ, borbu za ljudska prava, izražavanje ljubavi i poštovanja ...

Odgovor: Iz ovoga svega se vidi da profesor nije razumio da u šerijatu postoji razlika u propisu ako je neka stvar u osnovi dozvoljena i slučaju ako se za nju vezuje uvjerenje da ju je bolje činiti u neko posebno vrijeme ili mjesto. 

I na kraju ...

Ovo je stvar koja je bila nepoznata muslimanima, koja je se proširila među njima zbog slijepog slijeđenja nemuslimana, što je posljedica nepoznavanja vjere islama.

Od dokaza koji zabranjuju ovo ubjeđenje i djelo je govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

„Onaj ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija“, jer proslave imaju vjersku dimenziju koje prati ubjeđenje o odlici nekog vremena i posebnosti činjenja određenjih radnji u njemu, koje ako Allah, subhanehu ve te'ala, nije dozvolio bivaju zabranjene, kako je prethodilo u govori Ibn Tejmije, da mu se Allah smiluje, i kako će doći u hadisu Aiše, neka je Allah sa njome zadovoljan.

Prenosi Ebu Davud, da mu se Allah smiluje, od Sabita bin ed-Dahhaka, neka je Allah sa njime zadovoljan, hadis za koji je Albani, da mu se Allah smiluje, rekao da je vjerodostojan, da je rekao:

„Zavjetovao je se neki čovjek za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zakolje kurban u mjestu Bevane. Pa je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: Zavjetovao sam se da zakoljem deve u Bevani. Pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Da li je na tom mjestu bio kip od kipova džahilijeta da se obožava? Rekli su: Ne. Pa je upitao: Da li je tu bila proslava od njihovih proslava. Rekli su: Ne. Pa je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Ispuni svoj zavjet, a nije dozvojeno da se ispunjava zavjet ako je u nepokornosti Allahu...“

Pogledaj kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao da li je na tom mjestu bio kip koji se prije obožavao ili proslava od proslava džahilijeta, i da je činjenje toga usporedio sa nepokornosti Allahu, iako je klanje kurbana u osnovni pohvalno djelo, zbog bojazni da je taj ashab pomislio da je to djelo na tom mjestu vrijednije shodno prijašnim običajima i uvjerenjima mnogobožaca i da ne bi upao u poistovjećivanje sa njima u njihovoj vjeri i posebnostima.

Rekao je Ibn Kudame, da mu se Allah smiluje, u Mugniju (10/19), komentarišući ovaj hadis:
„A ovo ukazuje da kada bi bilo na tom mjestu ovih stvari (kipova ili proslava), bilo bi mu ispunjenje zavjeta zabranjeno, zato što je u tome veličanje nečega čemu Allah nije dao vrijednost (dozvolio da se veliča).“

Proslavljanje praznika je od posebnosti svakog umeta i naroda, kako je došlo u dva Sahiha, od Aiše, neka je Allah sa njome zadovoljan, poslije spominjanja događaja koje se desio na dan Bajrama gdje su dvije robinje pjevale i udarale u def, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pusti ih Ebu Bekre, doista svi narodi imaju praznike, a naš praznik je danas.“

Prenosi Ebu Davud, da mu se Allah smiluje, od Enesa, neka je Allah sa njime zadovoljan, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu da je zatekao da oni imaju dva dana u kojima igraju. Pa je rekao: Kakva su to dva dana? Rekli su: Bili smo igrali (veselili se) u njima u džahilijetu. Rekao je: Allah vam ih je zamijenio sa boljim od ta dva: Dan ramazanskog bajrama i dan kurbanskog bajrama. Hadis je ispravnim ocijenio Albani, da mu se Allah smiluje.

Pa im je, sallallahu alejhi ve sellem, odredio samo dva dana za proslavu koje im je Allah, subhanehu ve te'ala, odredio i u njima to dozvolio, a dokinuo ono što je mimo toga i nije ih pitao šta je povod proslave i obilježavanja tog dana, a ne traženje pojašnjenja u stvari koja podnosi više mogućnosti ukazuje na opšti propis koji nema izuzetaka.

Praznik (ar. 'id) u šerijatu predstavlja sve ono što se ponavlja u određenom vremenu, ili u određenom mjestu ili okupljanje radi toga, i od toga su posebna djela od ibadeta ili adeta (običaja) koja to prate. (Iktidau-s-sirati-l-mustekim, 1/496)

Rekao je Ibn Hazm, da mu se Allah smiluje, u knjizi el-Muhala (5/81), govoreći o praznicima muslimana, prenoseći konsenzus:
„Dva bajram namaza su: Namaz prilikom prekidanja posta ramazana, a to je prvi dan ševala i dan klanja kurbana, a to je deseti dan zu-l-hidžeta. Nemaju muslimani drugi praznik mimo njih, osim dana džume i tri dana poslije dana klanja (ostala tri dana kurban bajrama). Jer im Allah nije odredio praznik mimo onoga što smo spomenuli, niti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i nema razilaženja među islamskim učenjacima po tome pitanju.“

I suvišno je napominjati da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, kako prenosi Tirmizi:

„Najbolji od vas su oni koji se najbolje ophode prema svojim ženama, a ja se najbolje ophodim prema svojim ženama.“

Napisao: Ibrahim Muratović

10. mart .2019. god.
03. redžeb 1440. h. god.